Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Slijedili smo dokumentarac gotovo cio vijek. Gledali smo njegove uspone i padove, vidjeli kako ponekad djeluje u sjenci, a katkad u samom središtu svjetske scene.
Dokumentarista je uvijek imao više uloga, ali su različite istorijske okolnosti isticale pojedine funkcije dokumentariste. Pratili smo razvoj dokumentarnih tehnika. Kako je oprema bivala pokretljivija tako je dokumentarista bio u stanju da zabilježi sve veće bogatstvo slika i zvukova iz svijeta koji ga je okruživao. Otkud odjednom da se stvaralačka montaža identifikuje sa usmjeravanjem promjena koje se događaju unutar filma? Da li je to nepovjerenje u dinamične procese koji se zbivaju u stukturi ili želja da se kontroliše i diriguje njihovo djelovanje. Otvoreno – može li se tehnikom „kino-oka” doći do filma čija istina možda ne bi bila prihvatljiva za samog reditelja i da li će je on u tom slučaju tolerisati? U želji za potvrđivanjem svoje koncepcije filma i pod stalnom prismotrom onih koji su sa nepovjerenjem gledali na njegov rad, Vertov nije imao vremena a ni želje za iscrpnijim eksperimentima. Čak je ubjeđivao sebe da oni sputavaju hrabrost, navode na estetiziranje koje može biti pogibeljno za spontani život i slobodu filma. Zar film nije sam za sebe teorija i praksa! Njemu jedino prethodi revolucionarno ubjeđenje reditelja i platforma koja mora apriorno biti prihvaćena, jer u protivnom ne može biti ni govora o novatorstvu u oblasti filmskog stvaralaštva. Time se ujedno ne dozvoljava ni podvrgavanje sumnji ni ispitivanje elemenata onog novog što je kao takvo fiksirano u svojim čulnim formama.
Dakle, proces stvaranja nije jedinstven za sve materijale i dok jedni podliježu strukturalnim promjenama, drugi se samo grupišu radi snažnijeg efekta. Nedoslednost se samim tim više nije mogla prikrivati pa je stvaralačka montaža u izvjesnom smislu prepuštena patronatu primijenjene ideologije. Rezultat toga bio je film „Sovjeti, naprijed!” (1925), predizborni agitacioni dokumentarac o sovjetima u prošlosti, sadašnjosti i buđućnosti! Unutar tih globalnih proporcija Dziga Vertov je ipak uspio da ostvari niz značajnih minijatura – u krupnom planu dvije ruke stežu jedna drugu. Tako su snimljene da njihova snaga i podrhtavanje nijednog trenutka ne asociraju na konvencionalno rukovanje, štaviše po hrapavoj i njegovanoj koži lako dolazimo do zaključka da je to simbolični susret grada i sela. Simbolike ima i kadar iz seoske kuće: na zidu portret Lenjina, a sa tavanice visi električna sijalica. Raspored je takav da portret ostaje u pozadini dok centralnom površinom dominira svjetlost pa se ne može izbjeći logičan zaključak da je njena pojava u ovom siromašnom ambijentu rezultat revolucije i djelo Lenjina. Odmah zatim slijedio je film „Šesti dio svijeta” (1926) mnogo širih dimenzija i većih propagandnih prohtjeva.
Mozaik je sastavljan od šest sasvim različitih tema – ustrojstvo kapitalističkog svijeta, geografsko i etnografsko bogatstvo sovjetske zemlje, privredne djelatnosti, izvozne mogućnosti, značaj unutarašnje i važnost spoljne trgovine. Za ruske ratne filmove kaže se da su izvršili veoma jak uticaj u Sjedinjenim Državama. Ruski film koji je tokom tridesetih godina bio u padu, za vrijeme svjetskog rata je doživljavao renesansu. Dokumentarni film je bio u naročitom usponu. Nemjerljiv je njegov uticaj na gledaoce u toj zemlji, u kojoj je gotovo svaka porodica u ratu izgubila nekog svog člana, dokumentarci i filmski žurnali su im često bili jedina veza sa bližnjima.
Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.